Decenijama od oka javnosti krila sam svoje prve stihove, zapažanja, kratke poruke i citate i evo sad želim da sve to podelim sa vama.
Translate
петак, 31. јул 2015.
понедељак, 30. март 2015.
ODLOMCI IZ KNJIGA
Momo Kapor
"Posle izvesnog broja godina čovek zaboravlja sadržaje pročitanih knjiga, od njih ostaje samo zvuk, duhovna vibracija autora koja postoji oko svakog remek dela."
"Lako je naći prijatelja s kojim se priča. Teško je naći nekog s kojim čovek može da šuti..."
-Alah vam je poklonio ovaj dan, a na vama je kako ćete ga potrošiti. Hoćete li uživati u njemu ili ga proćerdati?"
"Jednom dok je sedeo sa penzionisanim sudijom Enver-enfendijom na obali u Herceg Novom, u lep , sunčan zimski dan, kao bez duše protrča pokraj njihovog stola neki šezdesetogodišnjak u trenerci i patikama sav oznojen i zadihan... Vidi budale-reče Zuko- -Alah nam je dao da u životu napravimo određen broj koraka, a ovaj požurio da iskoristi prije vakta!"
недеља, 22. март 2015.
JESENJA ELEGIJA
LJubavi
Uberi mi noćas poslednju hrizantemu
Jesen ne ostavlja tragove
A godine bole kao sećanja
ili istine
razapete od tebe do mene
Noć je. Tiha.
Negde umire šaputanje.
U kori vreska
U zrnu peska
U pesmi ptica
U cvetu klica
nastavlja se nepomućeno trajanje.
Ljubavi
Uberi mi noćas poslednju hrizantemu.
Jesen ne ostavlja tragove
A godine bole kao sećanja
ili istine
razapete od mene do tebe.
среда, 4. март 2015.
Da li grešim?
I dođemo tako u neke godine kad nam putevi
predstavljaju teret. Kad svako uzvišenje prati škripa u kolenima. Kad nam nije
dovoljno vazduha u plućima. A želja da se dođe do kraja polako se gasi. Radije
bi odustali, vratili se, a negde smo na sredini puta. Mladost je nosila naše korake lagano kao
let ptice. Mladost je crtala osmehe po našem licu. Sada se kapljice znoja
pretvaraju u potoke koji jure niz izborano, smrknuto čelo. Idemo dalje, sve
teže se koraci odvajaju od prašnjavog puta. Mirisi na sve strane a nas stiska u
plućima uzimamo pumpicu i stavljamo je u usta. Treba doći do vazduha kog je u
izobilju a naše telo ne može da ga primi normalnim putem. Kako je teška starost
koja hoda ovim čudesnim stazama
уторак, 3. март 2015.
I dođe vreme kada su ti svi dani isti. Nema razlike u ponedeljku i petku. Čak se dešava da nisi svesna ni da je nedelja. Prepoznaješ je po porodičnom okupljanju. I svi dani imaju istu težinu. Valjda s godinama teret postaje sve jači a naše ruke sve slabije. Pokušavamo da se otmemo, da pokažemo da se godine ne lepe za naš sve sporiji korak, da smo još uvek od pomoći, da nismo beskorisni. Noću ruke ne slušaju nemožemo da ih namestimo. Ne valja dušek. Ne valja jastuk. Nikako da priznamo da nevaljamo MI.
JESENJI BLUZ (odlomak)
... poslednji izdanak duše odneće neki nepoznati koraci. Šume će mirisati na trulež, na odumiranje. Svaki deo moje zatvorene duše poigravaće na vetru prigušene sete. Zidovi, modri od iznenadnih tajni, od treptaja snova, ćutaće moje slepo prisustvo. Ne znam hoće li ovo maglovito sunce razumeti moj vapaj koji se proteže od noći do noći, od jutra do jutra. BLUES. Daleko odjekuju koraci. Neki zalutali voz dovlači i odvlači nepoznata lica. Ne vidim šta mi poklanja ovaj plačni dan sem žutog lista koji se, strmoglavce, sunovraćuje u smrt...
Пријавите се на:
Постови (Atom)